DARIO ABRAM U KAŠTELANOPOLISU

Dario Abram profesor je hrvatskoga i engleskoga jezika u Osnovnoj

školi dr. Andrija Mohorovičić iz Matulja. Utemeljio je profesorima

hrvatskoga  jezika vrlo važnu FB grupu Hrvatski jezik u OŠ. U

projektima  Grad – to smo mi! (2021.) i Naša priča o Gradu (2022.)

o Vukovaru istaknuo  se voditeljskom ulogom. Promiče jezičnu

kulturu i međukulturnu komunikaciju. Obožava čitati poeziju, a

osim  pisanjem bavi se i crtanjem portreta. U Godini  čitanja 2021.

Društvo profesora hrvatskoga jezika objavilo je  njegovu knjigu

Stihovi s portretom djevojčice na naslovnici. Bavio se u mlađim

danima školskim novinarstvom. O toj nam je temi, umjesto

intervjua, poslao tekst koji je i više nego zaslužio biti ugošćen na

pravom mjestu, upravo ovdje, u Kaštelanopolisu Čarobne frule.

 

Dario Abram profesor je hrvatskoga i engleskoga jezika u Osnovnoj školi dr. Andrija Mohorovičić iz Matulja. Utemeljio je profesorima hrvatskoga  jezika vrlo važnu FB grupu Hrvatski jezik u OŠ. U projektima Grad – to smo mi! (2021.) i Naša priča o Gradu (2022.) o Vukovaru istaknuo se voditeljskom ulogom. Promiče jezičnu kulturu i međukulturnu komunikaciju. Obožava čitati poeziju – Whitmana, Pessou, Ujevića, Eliota itd. – a Mali princ njegova je životna filozofija u 27 poglavlja. Osim pisanjem bavi se i crtanjem portreta. U Godini čitanja  2021. Društvo profesora hrvatskoga jezika objavilo je  njegovu knjigu Stihovi  s portretom djevojčice na naslovnici. Bavio se u mlađim danima školskim novinarstvom. O toj nam je temi, umjesto intervjua, poslao tekst koji je i više nego zaslužio biti ugošćen na pravom mjestu, upravo ovdje, u Kaštelanopolisu, rubrici Čarobne frule o školskom pjesniku Kaštelanu i školskoj novinarskoj družini čiji je list dobio ime po naslovu Kaštelanove pjesme koja je Kaštelanovoj supruzi Nadi Subotić bila među najdražima.

 

 

Abramov autorski tekst ovdje donosimo u cijelosti.

 

Mali novinari ili o djeci tragačima

Škola nije samo odgojno-obrazovna ustanova već je i skup sasvim različitih, kreativnih ljudi i nadasve neobičnih dana. U mnoštvu sivila učitelji i učenici svakodnevno iznađu nepresušne izvore mnogobrojnih svojih zamisli, ali i tople ljudske priče koje žude za utkivanjem u neka nova srca. Školske zgrade obiluju hvalevrijednim skupinama učenika koji rado stvaraju i dijele svoje uratke, a među njima se, katkad zatrpani brojem stranica i crno-bijelim ilustracijama, kriju i učenici novinari.
Kada se govori (ili piše) o školskome novinarstvu, ponajprije valja spomenuti činjenicu da ono iziskuje mnogo vremena i truda. Nastavni dani ispunjeni su sadržajima koji se izmjenjuju već tijekom jednoga nastavnog sata, stoga ne čudi početna pretrpanost tekstovima, fotografijama i likovnim uradcima, vijestima, rezultatima itd. Naime, iako su vrlo, vrlo mladi, urednici i novinari zaduženi za osmišljavanje školskih listova njeguju odgovornost prema svemu što pročitaju, prouče, pripreme i prenesu. Školski su listovi i časopisi dugotrajan proces stvaranja – i ne treba ga požurivati.

Digitalizacija je uzela maha i utrla put nebrojenim mogućnostima razvijanja onoga što smo dosad tako rado listali u tiskanome obliku. Štoviše, omogućila je dosad neviđene razmjere suradnje među učenicima i učiteljima, ali i komunikaciju između novinara/urednika i čitatelja. Odjednom je kutak predviđen za školski list ili časopis postao mjestom zajedništva, razmjene iskustava i zamisli, a ponajviše razumijevanja.

S obzirom na to da tiskanje svega pripremljenoga zahtijeva i određen iznos novca, prečesto učenički radovi bivaju objavljeni u crno-bijeloj inačici. I urednike i novinare kadikad rastuži nemogućnost prilagodbe sadržaja konačnomu izgledu listova odnosno časopisa, ali vrijeme i ljubav prožimaju svaku stranicu. Ipak, u svemu tomu glavnu ulogu vode upravo oni koji nastavu čine predivnom. Dakako, u pitanju su djeca.

Kada se učenicima prepusti glavna riječ, a pritom ih se vodi razgovorom, ukazuje im se na pristupačne izvore i podupire se njihov razvoj, prekrasna djela nastaju, i to na ponos sviju koji su i na koji način sudjelovali u novinarskome stvaralaštvu. Unatoč perfekcionizmu i neprestanoj potrebi da stvoreno dorađujem unedogled, s vremenom i iskustvom shvatio sam da usavršavanje ponekad zametne ono dječje u nečemu što im suštinski pripada. Učiteljska je uloga promatračka. Učenici zaista trebaju učiti na temelju metode pokušaja i pogreške – samo će tako napredovati. Uostalom, škola živi dok je djece. Upravo ona pomažu da školsko novinarstvo zasja u punome sjaju. (A i nasušno su nam potrebne lijepe vijesti.)

Odsrca stoga hvala svim odgojno-obrazovnim djelatnicima na prepoznavanju i poticanju. Upravo je spoj tih dviju radnji ključ uspjeha svakoga djeteta, čak i kada nam se isprva učini da pomaka nema. Potraga za istinom, pričom i razumijevanjem beskrajna je, ali nipošto nije besciljna. Naposljetku, nema radosti poput one kada na licima svojih školskih prijatelja vidiš osmijeh jer se u školskome listu/časopisu pronašao makar tračak njihova rada. Mali novinari to jako dobro znaju.

Dario Abram
Osnovna škola Dr. Andrija Mohorovičić, Matulji