EKOKOMENTAR
Golemi otok smeća usred Tihog oceana veličine Španjolske,
Francuske i Njemačke zajedno, 40 kilograma plastike u želudcu
uginula kita, dnevna proizvodnja plastičnih boca dostatna
da se prekrije pola Eiffelova tornja, “sitnih” 511 milijardi
plastičnih boca godišnje, mikroplastika u morskim organizmima,
za 10 sekundi nestane komad prašume veličine deset
nogometnih igrališta… A povratak zdravoj pameti?
Znate li da usred Tihog oceana pluta golemi otok smeća, gdje se zbog oceanskih struja nakuplja većina plastičnog otpada bačenog u more? Velik je kao Španjolska, Francuska i Njemačka ZAJEDNO! Ili da je na Filipinskom otočju pronađen uginuli kit koji je u želudcu imao više od 40 kilograma plastike? Od gutanja plastike obično ugiba oko 50 kitova godišnje. Mogli biste reći, a zašto bi nas trebalo biti briga…
Svakog dana u svijetu se proizvede 1,4 milijarde plastičnih boca – zajedno bi mogle prekriti pola Eiffelova tornja. Što je na godišnjoj razini njih oko 511 milijardi! Većina vas koja ovo čita i ne razmišlja o razgradnji plastike, a i oni koji misle da se plastika razgradi nakon 1000 godina, e, nisu u pravu. Naime, čak ni tada ona neće potpuno nestati. Problem je, međutim, što se plastika usitnjava u čestice mikroplastike koje se miješaju s vodom i ulaze u morske organizme. Hm, možete li reći, a zašto bi nas trebalo biti briga za morske organizme? Možda ne volite jesti ribu i morske plodove…
Svi znate da su nam stabla jako važna za život, ali znate li svi što se u suvremenom svijetu događa sa stablima i za što su nam ona zapravo tako važna? Nemojte se sramiti ako ne znate jer ću vam ja upravo reći. Najprije brojite do 10! Jedan, dva, tri… Gotovo? Evo, dok ste brojili, posječen je dio prašume površine 10 nogometnih igrališta. Moderni strojevi u 20 sekundi mogu posjeći stablo kojemu je trebalo 20 godina da naraste. Zašto bi nas trebalo biti briga za stabla? Stablo je savršen živi organizam koji apsorbira ugljični dioksid (CO2) pretvara ga u kisik. Bez tog kisika mi ne možemo živjeti!
Ekorješenje? Pokušajmo smanjiti ekoubilačke brojeve. Kupujmo što manje plastičnih boca, pa proizvodnja neće biti tako velika. U trgovinu možemo nositi samo platnene vrećice ili one stare plastične, a ne da stalno kupujemo nove. Uz štednju vode, manju potrošnju struje, manje vožnje benzinskim automobilima, manje raznoraznih zagađivača i otrova… možda bismo uspjeli. Svatko može biti ekološki osviješten, samo se treba potruditi. Vidjeti da se može i drukčije, prirodnije. Potreban je samo osjećaj odgovornosti i povratak zdravoj pameti.
Lara Miloš, 5. b, foto: privatna arhiva L. Miloš
