San sam usnio, jedini znak koji ostavljam.

Jure Kaštelan

 

Promišljajući o činjenici da će spomendan Jure Kaštelana od prošle godine biti vezan za rat u Ukrajini, rastužili smo se. I tako smo tužni istraživali mrežu svih mreža (za neupućene, to je internet), i dakako da samo našli jedan lijep retrospomen na Juru u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Ne jednom razgovarali smo o smrti zaključivši da je ona sastavni dio života, ali teško je djetetu pojmiti da nešto što sada jest više neće biti. Nažalost, strašni potresi, pandemija, rat… sve to što je zahvatilo čovječanstvo u ovo suvremeno doba (a svako doba ima svoju suvremenost i sve se nekako čini da je uvijek strašno i teško)  strese nas. Toliko nas strese da shvatimo kako se ne može kroz život zatvorenih očiju. Ne možemo nijekati da se strahote događaju, a događaju se, no možemo pokušati biti što bolji možemo, jer sigurno nismo najbolja verzija sebe, a najbolja verzija nas sigurno će pokrenuti ovaj naš svijet barem koračić naprijed.

Spomendan Juri Kaštelanu uvijek će u nama pobuđivati svečani osjećaj da nas odnekud prati velika duša našeg zaštitnika, bar ako pitate našu voditeljicu koja nikad ne zaboravi kojega je datuma komu što. Možda ne bismo ni mi da više obraćamo pozornost na druge, da smo empatičniji, da nam je doista stalo kako se onaj drugi osjeća. Pokušajmo. I dok pokušavamo, neka nam na umu budu riječi našega školskog pjesnika koje preuzimamo sa stranice Nacionalne i sveučilišne knjižnice iz objave prije točno dvije godine.

 

„Nema rastanka, nema smrti…“ – u spomen na Juru Kaštelana

Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje,
Svejedno.

I na klisurama orlovi te prate
i u vodama i među zvijezdama.

Ne mogu rastaviti oči,
izvori koji istom moru gledaju.

Nema rastanka
Nema smrti.

Ako osluškujem vjetar
čujem tvoj glas.

Ako u smrt gledam
čujem tvoju pjesmu.

(Rastanak)

Čitajući pjesmu Rastanak, prisjećamo se hrvatskoga književnika Jure Kaštelana.

Hrvatski pjesnik i književnik Jure Kaštelan rodio se 18. prosinca 1919. godine u Zakučcu pokraj Omiša. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Splitu, a od 1938. godine studirao je jezike i književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Godine 1940. objavljuje u vlastitoj nakladi, s ilustracijama Ede Murtića, svoju prvu zbirku pjesama Crveni konj. U Drugome svjetskom ratu sudjeluje u obrani domovine kao pristaša lijevih snaga. Poslije rata nastavlja silom prekinuti studij te obavlja niz uredničkih i književničkih dužnosti. Doktorirao je 1955. godine disertacijom o lirici Antuna Gustava Matoša. Od 1949. godine radi najprije kao asistent, zatim kao docent pa profesor teorije književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Nekoliko je godina boravio u Parizu, gdje na Sorbonni djeluje kao lektor hrvatskoga jezika. Na Odsjeku za kroatistiku dugi je niz godina bio predstojnik Katedre za teoriju književnosti. Nakon umirovljenja 1980. godine postao je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Smrt ga je zatekla na mjestu ravnatelja Instituta za književnost i teatrologiju HAZU.
Jure Kaštelan za sobom je ostavio šest izvornih zbiraka pjesama većega ili manjega opsega, i to Crveni konj (1940.), Pijetao na krovu (1950.), Biti ili ne (1955.), Malo kamena i puno snova (1957.), Otvorena pjesma (1976.) i Divlje oko (1978.) te niz razasutih pjesama u poetsko-grafičkim mapama što ih je, mahom kao bibliofilska izdanja, bio objavio zajedno s prijateljima slikarima: Skoplje u tvojim očima (1964.) i Zavjet za Epetion (1984.) s Edom Murtićem, Rbine sna tlapi jave (1979.) i Okrenut moru (1986.) s Franom Parom te Sve plavo nebeski plavo (1989.) s Matkom Trebotićem.

Tijekom dvadeset godina objavljeno mu je i petnaestak knjiga izabranih pjesama, od kojih je najpotpunija 148. knjiga niza Pet stoljeća hrvatske književnosti. Sabrana djela u četiri knjige (u redakciji priređivača i ovoga izdanja) objavljena su mu između 1999. i 2004. godine u nakladi Globus.
Objavio je Jure Kaštelan i knjigu priča Čudo i smrt (1961.) te tri drame, prvo objavljene kao radijske prilagodbe, i to Pijesak i pjena (1958.), I da i ne (1962.) te Prozor (1972.). Kao znanstvenik napisao je monografske studije Lirika A. G. Matoša (1957.) te Približavanje, prolegomena za liriku A. B. Šimića (1970.). Napisao je i znatan broj studija, eseja i članaka, kao npr. o Dragutinu Tadijanoviću, Ivanu Goranu Kovačiću, Dobriši Cesariću, Edi Murtiću i Otonu Glihi te o likovnome pokretu Exat i dr. Prevodio je s francuskoga i ruskoga, potkraj života osobito sa starogrčkoga jezika. Uredivši niz izdanja, objavio je i prvu poslijeratnu knjigu Tina Ujevića, Rukovet (1950.). Neprolazne su i njegove zasluge za objavljivanje standardne hrvatske Biblije iz 1967. godine.
Dobitnik je nagrade Vladimir Nazor. Za života su mu još dodijeljene nagrade, kao što su Nagrada grada Zagreba, Goranov vijenac i Avnojeva nagrada.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne književnosti u Zagrebu dostupno je približno 260 zapisa o njegovim djelima.

Jure Kaštelan bio je osoba koja je u sebi sjedinjavala umjetnika riječi, sveučilišnoga profesora i marljiva javnog djelatnika. Temeljna oznaka njegova pjesništva mogla bi glasiti: poeta doctus, učeni pjesnik.

Jedan od posljednjih stihova Jure Kaštelana glasi: „San sam usnio, jedini znak koji ostavljam.“ Pjesnik je stalno sanjao, maštao i vjerovao u bolje, ali kada toga nije vidio, upirao je svoj pogled prema zvijezdama i vječnosti…

Hrvatski književnik Jure Kaštelan preminuo je shrvan neizlječivom bolešću u Zagrebu 24. veljače 1990. godine, u osvit stvaranja hrvatske države koju je toliko priželjkivao.

Jure Kaštelan cijeloga je života govorio o sebi preko svojih stihova, a otkako ga više nema među živima, o njem govore samo njegove pjesme.

Posmrtni ostatci pjesnika Jure Kaštelana našli su svoj počinak u tihoj mirogojskoj nekropoli, ali njegova lirska duša vječno će ostati na kamenoj kosi Mosora, gdje će mu bure i kiše pjevati uspavanku…

Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi,
samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza,
dah
i disanje trava u vrtačama.

Bure i kiše
pjevaju ti uspavanku
bure i kiše.

Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

(San u kamenu)

(preuzeto sa stranice NSK 24. veljače 2023.)

A mi ćemo dodati još jednu zanimljivost koju su otkrili proučavatelji Kaštelanova pjesništva (prema Branko Vuletić, Rječnik pjesništva Jure Kaštelana, Umjetnost riječi, 1996.)

Najčešća je tematska riječ u Kaštelanovu pjesništvu san, a dalje slijede: oko (imenica) 112, imati 106, more 105, noć 103, zemlja 103, jedan 98, ruka 98, smrt 92, sunce 92 itd. U rječniku govornog jezika među najčešćim tematskim riječima dominiraju glagoli; naprotiv, u Kaštelanovu pjesništvu dominiraju imenice: među navedenih deset najčešćih tematskih riječi osam je imenica. Ti podatci postaju jasniji ako prikažemo prvih sto riječi prema vrstama riječi. U Kaštelanovu pjesništvu to izgleda ovako:

imenice (34): san 141 oko 112 more 105 noć 103 zemlja 103 ruka 98 smrt 92 sunce 92 čovjek 89 voda 88 zora 84 ljubav 80 nebo 69 mrak 68 riječ 66 krv 62 vjetar 59 zvijezda 59 srce 58 ptica 57 svjetlost 54 kamen 53 pjesma 51 dan 49 majka 46 konj 41 život 40 dijete 38 svijet 38 krilo 35 vatra 35 put 34 lice 33 planina 33;

glagoli (11): biti 1159 htjeti 164 imati 106 vidjeti 82 moći 73 gledati 69 mati 64 doći 44 voljeti 39 nositi 37 dati 33;

pridjevi (6): sav 213 živ 62 mrtav 52 crn 50 sam 45 bijel 41.

A mi se pitamo: zašto ne biste Juri Kaštelanu, vi u spomen, napisali pjesnički tekst njegovim najčešćim riječima? Pokušajte! Najbolje radove objavit ćemo u Kaštelanopolisu!

Sanja Miloloža, portreti Jure Kaštelana: Iva Miloloža