Razgovor s Janom Nikovićem, pijanistom

Ako nas ništa ne može spasiti od smrti, nek’ nas ljubav spasi

od života. (Pablo Neruda)

 

Jana Nikovića upoznali smo kao gosta umjetnika na zatvaranju

Godine Marka Marulića u Splitu i dodjeli nagrada Svevremena

Judita. Taj mladić iz zagrebačkog Španskog, nesuđeni nogometaš

nagrađen Nagradom Borisa Papandopula, koji je kao učenik svirao

s Langom Langom – najboljim pijanistom današnjice – u minhenskoj

Allianz areni, a upoznao ga iznenadnim susretom na Camp Nou,

u svijet glazbe ušao je zbog bake koja mu je kupila igračku

sintesajzer i naučila ga svirati pjesmicu Bila mama Kukunka.

 

Počašćeni smo što ste pristali na razgovor za jedan školski list jer smo svjesni da nam je sugovornik nagrađivani mladi pijanist. Koje biste nagrade izdvojili kao važne za svoj daljnji rad u struci? 

 A ne, ne, meni je čast što ste me pozvali. Što se nagrada tiče, iskreno, ne volim ih toliko često isticati zato što mi nisu glavni fokus, nagrade i natjecanja više su mi sredstva za motivaciju i izlaganje. No zadnje natjecanje na kojem sam bio ima tri razine, tri runde, u tri različita dana i program je jako velik. To mi je bilo izazovno i za njega sam se jako puno pripremao. Natjecanje se zove Papandopulo, osvojio sam prvo mjesto i drago mi je što se svojim uspjehom na njemu mogu pohvaliti.

Kada već spominjete Papandopula, padaju nam na pamet trojica velikih hrvatskih pijanista Ivo Pogorelić, Maksim Mrvica i, evo malo drukčiji, Matija Dedić. Koji je vama od te trojice najdraži? 

Evo, interesantno, trojica pijanista, a svaki je otišao u svome smjeru i ja ih sve poštujem na različite načine jer različiti su žanrovi. Pogorelić u klasičnoj glazbi, Makism Mrvica u nekakvoj pop kulturi i Matija Dedić u jazzu. Ja se najviše identificiram s klasičnim glazbenikom čisto jer su moje aspiracije u klasičnoj glazbi. Ali kažem, sva trojica su odlična i bila bi mi čast s njima surađivati.

 Recite nam, je li teško biti profesionalni glazbenik u Hrvatskoj? Pretpostavljamo da ste uz sve ove uspjehe odlučili otići u profesionalne vode? 

 Teško je reći, kao prvo, ja sam student, još nisam profesionalni glazbenik, stoga možda nisam najkompetentnija osoba koja će na to odgovoriti.

Ali odluka postoji, to znamo. 

Svakako, imamo sreću da je glazba međunarodni jezik, kako bi se reklo, i zato mislim da je lakše nama glazbenicima ciljati na veće područje i nema toga da se tvoje djelo, odnosno izvedba mora prevoditi na druge jezike… dok je recimo književnicima teže zadobiti međunarodnu publiku. Vidite, ipak mene pozovu gdje da odsviram i svejedno je je li to London, Zagreb ili Dubrovnik. Na hrvatsku publiku ne bih se žalio jer zna cijeniti klasičnu glazbu. Naravno, nismo velika zemlja i kultura nam nije uvijek u fokusu, ali mislim da ljudi znaju prepoznati trud. 

 

 

Znamo da ste se u djetinjstvu bavili i nogometom. A onda ste u jednom trenutku povezali nogometni koncept sa svojim glasovirskim umijećem. Možete li nam ispričati tu priču? Zanima nas, a mislimo da će i naše školske nogometaše. 

Zapravo, bila su dva slučaja, na dva stadiona. Prvo je bilo u Barceloni na Camp Nou, gdje je bila jedna zapravo smiješna priča, ima i na YouTubeu video. Mene su iz organizacije seminara Muzičkog kampa doveli na stadion i posjeli me za klavir. I sjedim za klavirom, počnem nešto svirati i snimali su me, odnosno zamolio sam jednog gospodina kojeg zapravo nisam poznavao da me snimi. Meni je već samo iskustvo biti na takvom stadionu gdje nogometne zvijezde igraju… da, već mi je to bilo nevjerojatno, a onda još tamo i sviram. U jednom trenutku dolazi iza mene jedan od najvećih svjetskih pijanista Lang Lang. I sad mi je smiješno kada gledam taj video jer ja gotovo nisam ni reagirao da je pored mene. To je bila prva situacija, a druga je da sam isto s Langom Langom svirao – nekoliko mjeseci kasnije pozvali su u Münchenu u Allianz arenu: četvero nas na klaviru pred 70 000 ljudi. To mi je zaista lijepa uspomena.

 

 

 Lijepo, nego kako to da je ipak prevladao glasovir, a ne nogomet? 

Pa i jedno i drugo sam volio, zapravo me kad sam bio manji više privlačio nogomet, ali su se u jednom trenutku te linije presjekle i tako mi je interes za nogometom počeo padati i povećavao se moj interes za klavirom. To je više-manje započelo kada sam počeo ići na više natjecanja i koncerata. Ali ujedno organizacijski nije bilo moguće i jedno i drugo ugurati u raspored. I u tom trenutku sam shvatio da je klavir zaista nešto što me zove i onda sam se tome posvetio. Nije mi žao iako bih ponekad više igrao, ali moram biti oprezan zbog prstiju tako da sam dosta limitiran u smislu sportova, ali nisam još zažalio.

Pretpostavljamo da je onaj susret s najvećim pijanistom današnjice jedan od vaših najdražih pijanističkih trenutaka u životu, ali koji vam je najneugodniji? Je li bilo neugodnosti? 

Ovako, postoje dvije različite kategorije, one koje ljudi vide na sceni i one koji ljudi vide behind the scenes, iza zastora. Onih iza zastora bilo je više, naravno, ali u ovo doba društvenih mreža ljudi sve mogu idealizirati. Ako ja, recimo, stavim objavu da idem na ovaj koncert, imam onu nagradu, oni će misliti da sve ide dobro. No imao sam toliko tih osobnih i kriza i faza koje čovjek jednostavno ne plasira direktno u svijet, ali svakako je bilo toga.  To je jedno, a druge su one vezane za javne nastupe. Recimo, sad na natjecanju u trećoj etapi. Najvjerojatnije mi je to bio jedan od najtežih nastupa u životu i teško mi je reći zašto. Mislim da je zato što dugo nisam bio na nastupu i jer je bilo toliko puno programa, a i jednostavno je i velika minutaža u te tri etape. I veliki pritisak i očekivanja, a to je ipak finale. Ujedno tu budu i te neugodnosti na samim putovanjima do odredišta gdje je koncert. Recimo, onaj put kad sam bio u Rusiji nije mi baš bilo ugodno jer je bilo -20 °C, rekli su mi da idem vlakom, nitko nije znao engleski, mobitel mi je bio na 15 % i skoro sam se izgubio. I takve neugodnosti oko same organizacije itd. Ali ipak je toga nedovoljno da me odbije od sviranja.

Da, baš je naša prošla tema broja bila U gostima, a ova je Povratak. Gostovanja i povratci dio su života umjetnika. Znamo da glazbenici često putuju pa nas zanima koliko ste puta gostovali, gdje i kakva su vam bila iskustva (osim Rusije). Možete li izdvojiti jedno koje vam je bilo osobito drago? 

Evo, prve dvije-tri godine studija  zapravo su bile samo klavir i ja, znači, nisam baš puno putovao. Tada sam većinu vremena upijao kao spužva što, naravno, i sada pokušavam. Ali smatram da sam ušao u tranzicijsku fazu u kojoj sada i prenosim znanje, odnosno, ono na čemu sam radio. U čemu me korona kriza malo zaustavila i neko vrijeme nije bilo apsolutno ničega, no čim se to malo stabiliziralo, u ovih godinu-dvije dana  bilo je puno putovanja. Iznenađenje mi je tjedan dana u komadu biti u Zagrebu jer stalno ili radim s nekim profesorima ili sam u Italiji i Lihtenštajnu gdje paralelno studiram. I tako stalno idem lijevo-desno. Ne znam što bih baš posebno izdvojio.

Recimo neko gostovanje koje je baš bilo besprijekorno, bez ikakvih tzv. packica u organizaciji? 

Zapravo je većina gostovanja dobro organizirana, osim onog jednog što je bilo malo teže, a to je samo jedna sitnica. Svako je dosad bilo i dobro organizirano, a užitak i veselje mi je bilo svirati.

A recite, da se vratimo na fokus, mi u školi često čujemo koliko je obitelj važna za oblikovanje mlade osobe. Koliko je vama obitelj važna u profesionalnom razvoju i uopće što mislite koliko obitelj utječe na profesionalno oblikovanje mladih glazbenika, općenito mladih osoba? 

Da, ja sam jako zahvalan svojoj obitelji jer bez njih mislim, ne mislim u fizičkom smislu, ne bi bilo mene sada ovdje ovakvog kakav jesam. Bez njihove podrške od samog početka, pomoći kroz već spomenute krize, financijske podrške, razumijevanja i pomoći u organizaciji, s vožnjama i stvarno sam prezahvalan. 

Tko vas je naučio svirati klavir? 

Baka, ali moja mama je profesorica klavira, tako da je tu neka povezanost. Ali, eto, nije mama nego moja baka koja nema nikakve veze s klavirom, i to kad sam imao 3-4 godine. Ona mi je kupila igračku sintesajzer i naučila me svirati Bila mama Kukunka jednom rukom. I onda postupno i polako i mama i prva profesorica.

Znači sve je počelo od mame Kukunke. A sestra, znamo da imate mlađu sestru i da je isto glazbeno nadarena. Ona se usmjerila glazbi? 

Da, zapravo je moja sestra talentiranija od mene, ali, evo, ona se jednostavno nije odlučila otići u profesionalne vode. Svirala je violinu, nakon osnovne škole odlučila se prestati baviti s tim. Jednostavno je zaustavila taj put, no i dalje ona ima doticaje s glazbom i kroz mene, ali i kroz svoju ljubav za pop glazbu.

 

 

Evo sad jedan set pitanja o privatnom životu. Jeste li u vezi i imate li uopće vremena za privatni život? 

Da, u vezi sam. Moja djevojka zapravo nije iz Hrvatske nego iz Austrije, iz Graza, tako da smo zapravo u long distance vezi. Ali to super funkcionira i ona mi je također velika podrška, kao i moja obitelj. To mi je jako bitno da u njoj mogu pronaći oslonac, a i motivaciju. I na svakom koncertu nemam pritisak jer znam će mi biti podrška i da će biti tu za mene.

Dobro, a sada malo gurmanluka: koje vam je najdraže jelo i piće? 

To je teško pitanje jer se odgovor koji sam prije imao sad promijenio budući da sam prestao jesti meso. Mislim da mi je najdraži wok, jako volim wok, pogotovo s Teriyaki umakom. Najdraže piće bi mi bilo, bit će reklama ako kažem Coca-cola, gazirana pića smeđe boje, ma ne ipak voda, voda je najzdravija.

Evo, kad ste već spomenuli boju, koju boju najviše volite? 

 Joj, to je tako teško…ovisi o kontekstu, ali evo, recimo, plava, svijetlo.

Najdraži film? 

Jako volim film Call me by your name, sviđa mi se u tome filmu što svaka scena, svaki kadar, svaki glazbeni ulomak, svaki dijalog, sve ima smisao i sve ima namjeru i svrhu u priči. 

Najdraža knjiga? Koju knjigu biste izdvojili? 

Većinom čitam non fiction, nefikcijske knjige… jer je interesantno da u tome, čak i što nema nikakve poveznice naizgled s klavirom, svejedno možeš naći nešto što je vrednije nego u knjizi o pijanizmu. Sad mi pada napamet Zločin i kazna s obzirom na to da sam baš jučer pričao o povezanosti toga djela i one serije Breaking bad.

Zanimljivo. A koji vam je najdraži koncert? 

Koncert gitarista Petrita Çekua u Hrvatskom glazbenom zavodu, ne poznajem puno gitaru i prirodu tog instrumenta tako da nisam ekspert, ali sam u njemu prepoznao velikog glazbenika i bilo je baš zanimljivo, mogao bih čak reći da sam ostao bez daha.

Što Jan Niković sluša u slobodno vrijeme, kad ga nađe? 

Mora se naći vrijeme, inače bih pukao. Imao sam jednu fazu gdje sam bio puno u Oslu, ali opet, naravno, cijelim svojim bićem u klaviru i klasičnoj glazbi. I gdje mi je onda trebao odmor i nešto u potpunosti drugačije: tada sam stalno slušao rap. Da, samo bih odjednom otišao u kupaonicu i stavio slušalice, pustio pipu da glasno teče voda i onda skakao u kupaonici na te rap pjesme. Zanimljiv ispušni ventil, ne? Ali u zadnje vrijeme jako volim bossa novu i francusku glazbu iz nekih 60-ih. 

Imate li hobi? Evo, maloprije ste rekli da se mora naći slobodno vrijeme, pa što se radi u to slobodno vrijeme? 

Pa, moj mali problem je taj da čim nađem slobodno vrijeme, brzo se zaposlim. Najčešće skladanjem, što je zapravo vrlo slično vježbanju klavira. I, naravno, volim gledati filmove, serije itd. Ujedno volim gledati i videe ljudi na YouTube-u koji idu u, recimo, šumu i „preživljavaju“. Ili odem na Sljeme ili nešto tako.

 Znači, poveznica s prirodom postoji?  

Da, to baš jako primijetim da sam jako puno u poslu i u danu mi je previše toga i stresno mi je, stalno mi dolazi motiv šume i hoću u šumu i baš me to vuče. Zato je meni ovo naše naselje bez veze jer nema puno zelenila i sve je prepuno zgrada, a mene to zelenilo hrani.

 I evo, završili bismo najdražim citatom. 

Znam! „Ako nas ništa ne može spasiti od smrti, nek’ nas ljubav spasi od života“ – Pablo Neruda.

 Gala Matijašević, 7. b, foto: Sanja Miloloža