ŽIVOT DRUGIH FOTOGRAFIJOM

Posjetili smo izložbu portretnih fotografija Život drugih Ozrena

Majerića, fotografa i književnika, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića

kod Cvjetnog trga u Zagrebu.  Ljudska su lica karta za proučavanje.

Svaka linija ima ishodište i vodi do odredišta. Kad ih fotografiram,

tražim razlike, a na kraju dobijem  samo sličnosti, tvrdi

autor kojemu je odgajatelj Tomislav Orsag dobar prijatelj.

U potrazi za zanimljivim događajima u Zagrebu (a ima ih mnogo više nego što biste pomislili), posjetili smo izložbu fotografija Život drugih Ozrena Majerića u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu. Budući da je sam autor, inače prijatelj našeg pomoćnika u nastavi Tomislava Orsaga, odgajatelja, vrlo vješt s riječima, prepustit ćemo mu mjesto u našem časopisu da sam izrazi svoja promišljanja.

Tko je Ozren Majerić? Rođen je 1976. u Zagrebu. Primarni mu je interes dokumentarna fotografija ljudi. Aktivan je na Instagramu gdje spaja fotografiju s pisanjem, nastojeći u zadanoj kratkoj formi prenijeti dio svog viđenja svijeta i odnosa s njim. Aktivan je i na Facebooku gdje spaja introvertirani privatni život, strast za putovanjima i opsesivnu potrebu za čitanjem knjiga nastojeći, u ne toliko kratkoj formi, demonstrirati da je ljepota života vrlo često pitanje vlastitog izbora. Ove mu godine u izdanju Hena coma izlazi knjiga ulančanih kratkih priča. Malo je reći da je sretan zbog toga. Više o autoru i njegovu radu možete pronaći na stranici https://www.ozrenmajericphotography.com/ s koje i prenosimo autorov tekst. A fotografije koje imate prigode vidjeti u ovome članku tek su sekundarni fotografski zapis vrhunskih fotografija kojima naša voditeljica, kako sama kaže, nije dorasla. Pa ipak, moramo pokazati da smo stvarno bili na izložbi, a ne pabirčili s interneta ono što su drugi napravili, zar ne? Autorska prava, ljudi, autorska prava…Uostalom, izložba je bila prodajna tako da su posjetitelji mogli otkupiti fotografije koje su na njih ostavile osobit dojam. 

 

 

Ozren Majerić, Život drugih

Ljudska lica su karta za proučavanje. Svaka linija ima ishodište i vodi do odredišta. Kad ih fotografiram, tražim razlike, a na kraju dobijem samo sličnosti. U svakome od nas kriju se isti obrasci, iste želje oblikovane kulturom i običajima, svi smo mi u korijenu obična nesavršena bića, određena glađu za imaginarnim.

Snimam prema njima iz sjene, skriven od gomile, koristeći se različitim tijelima i objektivima, ali uvijek u tihom modu koji čak i običan šapat može sakriti. Volim taj trenutak, taj zanemarivi djelić sekunde kada je sve dostižno, na zamagljenoj rubu gdje se susreću mašta i stvarnost, kada je moguće da ću ih uhvatiti baš onako kako želim. Špijuniram pokušavajući ne pomaknuti ništa na njihovim licima, pa ostaju takvi kakvi jesu dok ih nitko ne gleda, sami. Dokumentiram ih iz svoje sigurne zone pune neizrečenih misli, postavljam se u ugodnu poziciju svjedoka, onog koji ništa ne radi, koji samo bilježi za kasnije svjedočenje u kojem će sve bolje uočiti i razumjeti. Ovim portretima čuvam ih za sebe, čuvam sebe u njima.

 

 

 

Ponekad su to lica puna noćne tišine. Ponekad su zasićene nemilosrdnim suncem i vjetrom, suhe poput pergamenta zaboravljenog na tavanu. Ponekad su to lica natopljena melankolijom, u kojima se utapaju umorne oči, nalik slabim žarovima umorne vatre. Ponekad su puni prkosa i bijesa koji im je postao jedina hrana, a negativne emocije samo oružje samouništenja. A ponekad, kad se umorim od vlastite svijesti, tu su dječja lica puna znatiželje koja me podsjećaju na nostalgično vrijeme kada su pitanja bila sve što sam imao.

Volim fotografirati bilo koga prije nego što

shvati koji mu je najbolji kut.

Ellen Von Unwerth

 

Danas znam da u njima zapravo tražim sebe i odgovore koji su se skrivali cijelu vječnost. Nemilosrdno kradem njihove duše u tihoj potrazi za samim sobom, možda u nadi da ću se, proniknuvši u tuđe tajne šifre, uspjeti doista sastaviti, cjeloviti. Da će se neki njihov komad savršeno uklopiti u moj davno uništeni crtež, u naivnoj iluziji da se ti dijelovi doista mogu pronaći negdje izvan mene. Zapravo, tražim lakši način.

 

 

Ponekad se izgubim na tom dugom putu i sva ta lica izmišljenih identiteta postanu pokvareni kaleidoskop čije se slike prebrzo vrte stvarajući iskrivljenu stvarnost. Onda zastanem, zbunjena obiljem koje mi tako mutno ne znači ništa, pa se tješim mišlju da se ponekad moraš izgubiti da bi se našla.

Volim svoje fotografske objekte iako sam svjestan da me obično zaborave u sekundi, da sam u svojoj beznačajnosti obično stavljen na neku neurednu policu njihove podsvijesti, osuđen da brzo nestanem. Mnogi od njih postaju dijelom mog života dok me godinama gledaju sa zidova ili monitora, zamrznuti u trenutku kratkog međusobnog kontakta različite važnosti. Njihova vrijednost raste ili pada, mijenjajući se kako se i ja mijenjam.

 

Sve što percipiramo je subjektivno. Umjetnički izraz trebao bi biti paleta mogućnosti razumijevanja, a ne slučajna, neizvjesna glad za nekim “stručnijim” da nam pruži primjereno objašnjenje onoga što vidimo. Svatko od nas treba gledati sliku iz svog kuta gledanja, neovisno o drugima. Treba zastati i dopustiti si misao pročišćenu od predrasuda s kojima tobože sami sebi olakšavamo život. Razabrati sliku, razlučiti je, shvatiti odakle dolazi naša reakcija na nju, posložiti dio slagalice o sebi, izaći iz sigurne zone poricanja i probuditi se. Jer svaka spoznaja o sebi je trenutak buđenja. Život se sastoji od trenutaka, samo su moji često zamrznuti u jednoj šezdesetinki sekunde.

 

 

Lice je ponekad jedini goli dio tijela, semafor s rezultatom, iscrtana ljudska karta, a promatrajući ih, bavim se njihovom svakodnevicom, prošlošću, prvim jutarnjim mislima, željama i snovima. Razmišljam o tim duhovima koji najčešće samo prolete pokraj mene, puni mogućnosti i tajni. Proučavam i uspoređujem se u tisućama osobnih ogledala čiji me odrazi uče i govore mi da su svi životi jednako vrijedni i da ni moj nije iznimka. Svaka od ovih fotografija portret je žive osobe; svaki od tih ljudi ima svoju priču koja zaslužuje pažnju i poniznost dok se podsvjesno u prolazu uspoređujemo s njima.

Svaki od ovih portreta ima svoju priču. O promatranom i promatraču.

“Volim fotografirati bilo koga prije nego što shvati koji mu je najbolji kut.” Ellen Von Unwerth

Lucijan Edenladski i Oka Otonijić, foto s izložbe: Sanja Miloloža, naslovna fotografija: Ozren Majerić